Pozdrav, moje ime je Olie, imam 40 godina, biti udovica nije lako jer se osjećam usamljeno i tužno, a sada…
Nisam mislila da će život ovako izgledati. Tišina u kući zna biti preglasna, a prostor oko mene prevelik. Kad dani prođu, a niko ne izgovori tvoje ime, počinješ se pitati je li sve to bio samo san. Ali nije. Bio si stvaran. Tvoj smijeh, dodiri, pogled. Sve to sada nosim kao sjenku u svom srcu.
Usamljenost nije samo tišina — to je odsustvo dijeljenja. Male stvari, poput šolje kafe ujutro ili pogleda preko stola. Tužni trenuci se ne najave — dođu usred dana, u trgovini, dok biram sir, i odjednom stanem jer se sjetim da si volio onaj s maslinama.
Ali čak i u toj boli, nalazim mrvicu snage. Jer ljubav koju smo imali nije nestala. Ona je sada moje svjetlo, vodič. Svaki dan je izbor — hoću li ostati zarobljena u tami, ili pokušati pronaći novu svrhu?
